miny

26.01.2015., ponedjeljak

Istina je ponekad okrutna.
Ponekad ju ne želiš čuti jer znaš koliko će te zaboljeti.
Radije si slijep da se spasiš povrijeđenosti. Ali kad tad pasti će maska s očiju... vidjet ćeš sve greške. Svoje, njegove.
Okrenut ćeš se i vidjeti da tuga sustiže.
Da je u trku i da nema smisla bježati. Da nema smisla pokrivati se novim lažima...
Da... voljela ga je. Iskreno... ludo. Sve mu je dala. I ono što je tražio i ono što nije. Nije niti trebao. Samo njegov pogled, dodir, iz nje je izvlačio sve.
Bila mu je pokorna. Ne sluškinja. To nikako. Nikada to ne bi dozvolio. Samo poslušna i njegova...
Potpune suprotnosti a toliko privlačnosti. Toliko želje. Toliko potrebe.
Nikada nije znala da li je pogriješila. Da li je trebala pobjeći glavom bez obzira dok je još mogla. Dok je još imala snage reći mu ne. Dok joj nije uzeo srce, dušu,misli..Dok nije postala njegovo vlasništvo.

Znali su mu drugi reći da ima ropkinju. Da ju je promijenio, da je stvorio ono što mu je trebalo. Znalo ga je to povrijediti, jer nije to htio. Nije mu to bila namjera.
Volio je njen osmijeh, samo... ponekad je bila preglasna.
Volio je njenu razigranost, samo... previše je pažnje privlačila.
Volio je njenu društvenost ali strah od gubitka ga je ubijao...


Bila je svjesna svega,samo tada ju to nije smetalo. Bila je uvjerena da je vrijedan toga. Da se za njega mora promijeniti. Da je to ljubav kakvu nitko ne poznaje.
Možda i je ponekad bi si pomislila, jer ipak nikad ju nije vrijeđao. Nikada nije zbog njega plakala jer je bio grub. Pazio ju je. Bila je sigurna.
Samo ju je malo prilagodio sebi...

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.